Ove su se školske godine učenici pod vodstvom profesora sociologije te politike i gospodarstva Stefana Bunjevca imali priliku uključiti u radionice Obiteljskog centra. Tema kojom se bavilo na radionicama bila je nasilje u mladenačkim vezama u sklopu projekta Obiteljskog centra ,,To nema veze s vezom“.

Voditeljice su programa stručne djelatnice Sanja Samardžija, dipl. psiholog – prof. i Arijana Pavić Pospišil, mag.iur.  

Učenici su imali priliku upoznati oblike nasilja te kako ih prepoznati, na koncu i spriječiti. Mora se reći, tema je ugodno iznenadila mlade gimnazijalce koji su aktivno sudjelovali u radionicama.

Ulažu li mladi dovoljno vremena u sebe i svoju zaštitu? Prepoznaju li uopće nasilje u svojim vezama? Ovom temom bavilo se na radionicama Obiteljskog centra. Nasilje u mladenačkim vezama slabo je zastupljena, gotovo i tabu tema. No, neki gimnazijalci svoje su dragocjeno vrijeme odlučili uložiti u edukaciju o ovoj „zabranjenoj“ temi. Imali su priliku kroz četiri radionice educirati se, prepoznati i na koncu naučiti kako spriječiti određene vrste nasilja u mladenačkim vezama.

Kako biste bolje razumjeli o čemu je riječ, vodila sam jedan ugodan razgovor sa stručnim djelatnicama koje su ujedno i predstavile Obiteljski centar.

Obiteljski centar je javna ustanova, koja u okviru svoje djelatnosti pruža usluge savjetovanja, psihosocijalnog savjetovanja, obiteljske medijacije i psihosocijalnog tretmana radi prevencije nasilničkog ponašanja.  

Posebnu pažnju posvećujemo prevenciji zlostavljanja i zanemarivanja djece, problemima u ponašanju, ovisnostima te podršci žrtvama obiteljskog nasilja. U okviru prevencije nasilja i izgradnje zdravih mladenačkih i partnerskih odnosa razvijen je i proveden program za srednjoškolce „To nema veze s vezom“, koji se bavi temom nasilja u mladenačkim vezama.  

Cilj provedbe programa „To nema veze s vezom“ je prepoznavanje nasilnog ponašanja i prevencija nasilja u mladenačkim vezama. Istraživanja upućuju na zabrinjavajuće visoku razinu nasilnih ponašanja u vezama mladih koje bi trebale podrazumijevati zadovoljstvo i brižne odnose. Kroz aktivnosti smo radili na podizanju svijesti o nasilju u mladenačkim vezama, prepoznavanju znakova nasilne veze, izgradnji kvalitetnih i ravnopravnih partnerskih odnosa, spremnosti za traženje pomoći kada je to potrebno, ali i pružanje pomoći drugima koji se nalaze u nasilnim partnerskim odnosima.

1. Koje su najčešće vrste nasilja u vezama među mladima, a koje se možda najteže prepoznaju?

Najčešće vrste nasilja među mladima u vezama uključuju:

 fizičko nasilje (udarci, guranja);

 psihološko i emocionalno nasilje (vrijeđanje, kontrola, manipulacija);

 seksualno nasilje (prisila na seksualne aktivnosti);

 digitalno nasilje (nadgledanje putem društvenih mreža, kontrola putem poruka, prijetnje objavom privatnih sadržaja, prijetnje online);

Najteže se prepoznaje emocionalno i psihološko nasilje jer često dolazi prikriveno – kroz ljubomoru, ili kontrolu koja se opravdava kao znak ljubavi.

2. Kako mladi mogu prepoznati emocionalno ili psihološko nasilje ako nema fizičkih znakova?

Moguće je prepoznati emocionalno nasilje ako: osoba osjeća strah, krivnju ili sram u vezi bez jasnog razloga, partner/ica kontrolira s kim se viđa, kako se oblači ili stalno provjerava gdje je, s kim smije provoditi vrijeme, često doživljava manipulaciju, kao što su prijetnje da će se nešto loše dogoditi ako ne postupi kako druga osoba želi, ima osjećaj da mora stalno ugađati partneru/ici da bi izbjegla konflikte, konstantne kritike, omalovažavanje ili ismijavanje te osjećaj straha ili napetosti su znak da nešto nije u redu.

Ključno je slušati vlastite osjećaje – ako se netko osjeća nesigurno, tjeskobno ili izolirano, to može biti znak psihološkog nasilja.

3. Koliko često mladi ostaju u nasilnim vezama jer nisu svjesni da su žrtve – i što ih najčešće sprječava da potraže pomoć?

Vrlo često. Istraživanja pokazuju da mnogi adolescenti ne prepoznaju određena ponašanja kao nasilje, pogotovo kada nema fizičkih ozljeda. Mnogi mladi ne prepoznaju nasilje jer ga vide kao “normalan” dio veze, osobito ako su izloženi nasilnim obrascima u obitelji ili kroz medije. Najčešće prepreke su: nedostatak znanja o tome što je zdrava veza, strah od osude ili da im se neće vjerovati, sram ili krivnja, vjerovanje da će se partner promijeniti, nedostatak informacija i podrške, zavisnost od veze (emocionalna, socijalna, pa čak i financijska).

4. Koji su najvažniji koraci koje netko može poduzeti ako sumnja da je prijatelj ili prijateljica u nasilnoj vezi?

 Prići s empatijom i bez osuđivanja; Zabrinut/a sam za tebe jer sam primijetio nešto što mi nije izgledalo u redu.

 Pružiti sigurno i nenametljivo okruženje za razgovor.

 Slušati i vjerovati: ne forsirati odgovore, nego biti podrška.

 Poticati da potraže pomoć – od roditelja, nastavnika, psihologa ili u savjetovalištu.

 Ponuditi informacije, ali ne preuzimati kontrolu. Važno je da se osoba osjeća sigurno i da ima izbor.

 Izbjegavati osuđivanje i davanje ultimatuma.

 Ne ostajati pasivan – čak i ako ne žele odmah pomoć, važno je ostati uz njih.

 Ponuditi konkretne informacije i kontakte pomoći.

5. Postoji li razlika u načinu na koji nasilje doživljavaju mladi muškarci i mlade žene?

Da, postoje razlike u iskustvu i doživljaju nasilja, djevojke češće prijavljuju emocionalno, seksualno i fizičko nasilje dok mladići rjeđe prijavljuju nasilje, često zbog srama, društvenih očekivanja i straha od ismijavanja. Obje skupine mogu biti žrtve, ali se često drugačije ponašaju prema nasilju – djevojke traže podršku češće, dok mladići rijetko prijavljuju nasilje. Društvena očekivanja često otežavaju mladićima da izraze ranjivost ili zatraže pomoć.

6. Koje su ključne poruke koje želite da mladi ponesu sa sobom nakon ovog predavanja?

 Nasilje nije znak ljubavi. Ljubav ne boli, ne kontrolira, ne ponižava.

 Emocionalno nasilje je stvarno i ozbiljno, čak i bez fizičkih ozljeda.

 Imaš pravo na poštovanje, sigurnost i vlastiti glas u vezi.

 Svatko zaslužuje sigurnu, podržavajuću i ravnopravnu vezu.

 Prepoznavanje nasilja je prvi korak prema zaštiti sebe i drugih.

 Ti nisi kriv/a ako te netko zlostavlja.

 Nisi sam/a – postoji pomoć i nije sramota tražiti je.

 Postoje ljudi i resursi koji žele pomoći – traženje pomoći nije slabost.

 Tvoji osjećaji su važni – ako ti nešto ne djeluje u redu, poslušaj taj osjećaj.

Programi i radionice ovakve vrste je važno provoditi sa svim mladim ljudima jer oni sami izvještavaju da im je tema zanimljiva i poučna. Iskazuju potrebu za edukativnim sadržajem o nasilju u mladenačkim vezama koji je otvoren po pitanju realnih situacija i tzv. tabu tema jer se često susreću sa cenzurom što im uskraćuje mogućnost komentiranja, postavljanja pitanja i traženja pomoći. Oni sami smatraju da su situacije nasilja u mladenačkoj vezi nešto što im je blisko ili će u nekom trenutku postati stoga je neprocjenjivo da imaju dostupne informacije o resursima i ljudima koji im mogu pomoći. 

A što na ovu edukaciju kažu učenici?

Radionice koje je Obiteljski centar održao nekoliko puta u našoj školi bile su zaista korisne. Voditeljice su nam uspjele prenijeti sve najvažnije poruke kroz razne načine te smo svaki put iz učionice izašli s novim i prijeko potrebnim znanjem.

Iznenadile su me radionice, tj. koliko smo zapravo puno toga naučili. Smatram da bi se o ovoj temi trebalo znatno više progovarati ali i educirati mlade baš onako kako smo i mi bili educirani.

Bilo je izrazito poučno, svidjele su mi se radionice, naročito načini koje su isplanirale voditeljice jer su bili zaista kreativni ali i poučni. Preporučila bih ovakvu vrstu radionice svim mladima.

Ovakve teme ne bi smjele proći ispod radara mladih, ali i svih ostalih dobnih skupina. Stoga vas pozivamo na odgovornost i pažnju naročito u situacijama u kojima se osjećate neugodno ili ugroženo.

Fotografije: Hana Pavić, 3.e

Tekst: Marija Maglajić, 3.e